Ovo je prečesto pitanje među kršćanima. Mnogi ljudi sumnjaju u svoje spasenje zbog osjećaja ili nedostatka istih. Biblija ima mnogo toga za reći o spasenju, ali ništa za reći o "osjećaju spasenja". Spasenje je proces kojim se grešnik oslobađa od "gnjeva", to jest od Božje osude nad grijehom (Rimljanima 5:9; 1. Solunjanima 5:9). Točnije, Isusova smrt na križu i kasnije uskrsnuće postiglo je naše spasenje (Rimljanima 5:10; Efežanima 1:7).
Naš dio u procesu spasenja je da smo spašeni vjerom. Prvo, moramo čuti evanđelje - dobru vijest o Isusovoj smrti i uskrsnuću (Efežanima 1,13). Zatim, moramo vjerovati - potpuno vjerovati Gospodinu Isusu (Rimljanima 1:16) i samo Njegovoj žrtvi. Nemamo povjerenja u djela tijela za postizanje spasenja. Ova vjera – koja je dar od Boga, a ne nešto što sami proizvodimo (Efežanima 2:8-9) – uključuje pokajanje, promjenu mišljenja o grijehu i Kristu (Djela 3:19) i prizivanje imena Gospodnjeg (Rimljanima 10:9-10, 13). Spasenje rezultira promijenjenim životom jer počinjemo živjeti kao novo stvorenje (2. Korinćanima 5,17).
Živimo u društvu koje je orijentirano na osjećaje i, nažalost, to se prelilo u crkvu. Ali osjećaji su nepouzdani. Emocijama se ne može vjerovati. One padaju i teku poput morskih plima koje donose sve vrste morskih algi i otpadaka i talože ih na obalu, a zatim se vraćaju, erodirajući tlo na kojem stojimo i ispirući ga u more. Takvo je stanje onih kojima emocije upravljaju životom. Najjednostavnije okolnosti - glavobolja, oblačan dan, nepromišljeno izgovorena riječ prijatelja - mogu narušiti naše samopouzdanje i poslati nas "na more" u napadu očaja. Sumnja i obeshrabrenje, osobito u pogledu kršćanskog života, neizbježni su rezultat pokušaja tumačenja naših osjećaja kao da su istiniti. Oni nisu.
Ali kršćanin koji je unaprijed upozoren i dobro naoružan je osoba kojom ne upravljaju osjećaji, već istina koju poznaje. Ne oslanja se na svoje osjećaje da mu bilo što dokaže. Oslanjanje na osjećaje je upravo greška koju većina ljudi čini u životu. Toliko su introspektivni da postaju zaokupljeni sami sobom, neprestano analizirajući vlastite osjećaje. Stalno će preispitivati svoj odnos s Bogom. “Volim li stvarno Boga?” “Voli li me stvarno?” "Jesam li dovoljno dobar?" Ono što trebamo učiniti je prestati razmišljati o sebi i fokusirati se na svoje osjećaje i umjesto toga preusmjeriti fokus na Boga i istinu koju o Njemu znamo iz Njegove Riječi.
Kada nas kontroliraju subjektivni osjećaji usredotočeni na nas, a ne objektivna istina usredotočena na Boga, živimo u stalnom stanju poraza. Objektivna se istina usredotočuje na velike doktrine vjere i njihovu važnost za život: Božju suverenost, Kristovo velikosvećeničko posredovanje, obećanje Duha Svetoga i nadu u vječnu slavu. Razumijevanje ovih velikih istina, usredotočivanje naših misli na njih i njihovo uvježbavanje u našim umovima omogućit će nam rasuđivanje na temelju istine u svim životnim kušnjama, a naša će vjera biti snažna i vitalna. Rasuđivanje na temelju onoga što osjećamo o sebi - umjesto onoga što znamo o Bogu - siguran je put u duhovni poraz. Kršćanski život je smrt za sebe i uskrsnuće da se “hodi u novosti života” (Rimljanima 6,4), a taj novi život karakteriziraju misli o Njemu koji nas je spasio, a ne misli o osjećajima mrtvog tijela koje je razapeto s Kristom. Kad neprestano razmišljamo o sebi i svojim osjećajima, u biti smo opsjednuti lešom, punim truleži i smrti.
Bog je obećao da će nas spasiti ako Mu dođemo s vjerom. Nikada nije obećao da ćemo se osjećati spašeno.
Leave a Reply